Još uvek volim da šaljem ručno napisana pisma, da pustim stari tranzistor, uzbuđeno iščekujući omiljenu pesmu i da svakodnevno izjavljujem ljubav na najromantičnije načine.
Nisam ja novog kova, pa da ne mogu sama. U mom rečniku samoća ne predstavlja usamljenost. Moje vreme je kvalitet, zato ordenja samostalnog ostvarenja sijaju na policama mog života.
Zamisli da ga poklonim nekome da ga uništi!
Ti ne shvataš, ja nikad nisam tragala za svojom ,,drugom polovinom“. Ljudi su u zabludi! Tvoja druga polovina si izgubljen ti, uplašen ti, očajan ti! Bojiš se i trebaš nekog da uplaši tvoj strah; ne znaš šta ćeš sa sobom; nisi dovoljan sebi da ispuniš vreme. A ja čekam ljubav! Možeš li da primetiš razliku i razumeš zašto je do sada samoća bila moj izbor? Ja sam maštala o muškarcu koji će me načiniti ženom. A to nije bilo koja osoba muškog pola. Biti muškarac je vrlina; vrlina poput ovog pisma koje je odavno nestalo iz upotrebe.
Šta je sa višemesečnim osvajanjem devojaka koje vam se dopadaju? Sa sitnim znacima pažnje i muškošću da im kažete da ste izgubili glavu zbog njih?
Uživaš u tome da te devojka preklinje za trenutke pažnje i da je, nakon kratkonoćne zabave, odbaciš kao stari komad odeće? A one pristaju na vremenom ograničene ljubavi, ,,dok traje – dobro je“? Pristaju da prvo predaju telo i da budu nagonski poželjene? Na uslove? Traže opravdanja za svaku svoju zabludu, obmanju sebe i govore ,,da“ sopstvenoj izdaji i propasti?
Dragi, to nije ljubav.
Previše njih je mene želelo. To i sam znaš. A ja sam grlila svoju slobodu i čuvala se za ljubav. Onu koja neće imati rok trajanja, koja neće postavljati uslove, koja će gaziti ponos i posesivnost. Onu koje se nikad ne zasitiš. Ljubav koja probudi novi život u tebi, a ne onu koja ugasi već postojeći. Ljubav nije bol, uprkos svim svedoćenjima. Ljubav je jedino što vredi na ovome svetu.
Tužna su ovo vremena, kvalitetni ljudi su sami. Slabi se brzo spare, ne birajući previše; boje se vremena, godina, tišine, svojih misli, tuđeg mišljenja.
Ne zaboravi da samo oni koji traže mogu da nađu. A da bi tražio, moraš, pre svega, znati svoju vrednost. A onaj koji to sračuna, neće sebe tako lako dati.
Moji dani su tako divni, a još uvek nemam njega da me poljubi za dobro jutro i laku noć. Tako mi se lepe misli vrzmaju po glavi i želim da pišem, jer ljudima nedostaje lepa reč i razumevanje. Ljudima nedostaje ljubav. Nedostaje, jer traže nekog zbog kog će zavoleti sebe. Koliko nelogičnosti u današnjem postojanju.
Zato ja tebi pišem ovo pismo, jer je u mom svetu još uvek sve tako iskreno, obojeno i vredno… U mom svetu sve ima dušu.
S ljubavlju
Darija Stanković